"Kad sam bila klinka, visoke potpetice su mi bile samo san. Svaki put kada nosim neprikladne visoke potpetice moje mame, uvijek imam želju da brzo odrastem, samo tako mogu nositi više i bolje visoke potpetice, uz moju šminku i lijepu haljinu, to je ono što smatram odrastanjem.
Netko je rekao da je to tragična povijest štikli, a drugi da je svako vjenčanje arena za štikle. Više volim potonju metaforu."
Djevojka, koja je zamišljala da će moći nositi tu jednu crvenu štiklu na svojoj ceremoniji punoljetstva, s željnim srcem, okretati se, okolo, okolo. Sa 16 je naučila kako nositi visoke pete. Sa 18 je upoznala pravog dečka. S 20, na njegovom vjenčanju, koje je bilo zadnje natjecanje na kojem je željela sudjelovati. Ali rekla je sebi da djevojka koja nosi visoke pete mora naučiti smiješiti se i blagoslovi.
Bila je na drugom katu, ali joj je visoka peta ostala na prvom katu. Skinula je visoku petu i uživala u slobodi ovog trenutka. Sljedeće jutro obula bi svoju novu štiklu i započela novu priču. Nije za njega, samo za sebe.
Cipele je oduvijek voljela, posebno visoke pete. Odjeća može biti izdašna, a ljudi će reći da je elegantna. Također odjeća može biti vezana, a ljudi će reći da je seksi. Ali cipele bi trebale biti baš po mjeri, ne samo da bi pristajale, već i zadovoljavale. To je svojevrsna tiha elegancija, ali i duboki ženski narcizam. Kao što se staklena papuča priprema za Pepeljugu. Sebična i tašta žena ne može ga nositi ni s odrezanim nožnim prstima. Takva poslastica je samo za čistoću i spokoj duše.
Ona vjeruje da u ovom razdoblju žene mogu biti više narcisoidne. Baš kao što je tada skinula štiklu i obula novu. Ona se nada da će nebrojene žene biti osnažene ako stanu na svoje nesputane i dobro pristajajuće potpetice.
